U toku pandemije COVID-19 dobijali smo različite, čak konfrontirajuće informacije – o načinu širenja virusa, postojanju slučajeva bez simptoma, načinima liječenja, upotrebi mehaničkih ventilatora kod pacijenata na jedinicama intenzivne njega, upotrebi maski i zaštitne opreme. Međutim, čini se da se najviše prašine diglo vezano za upotrebu antimalarika – lijekova hidroskihlorokina i hlorokina, u liječenju oboljelih.
Kada su krajem mjeseca maja objavljeni radovi u visoko-profilisanim naučnim časopisima The Lancet i The New England Journal of medicine (NEJM) o tome kako su lijekovi na bazi spomenutih antimalarika opasni po pacijente jer dovode do srčanih problema, Svjetska zdravstvena organizacija je u roku od 24h nakon objave rada prekinula testiranje hidroksihlorokina na pacijentima s COVID-19. U tom trenutku je bilo registrovano 131 istraživanje hidroksihlorikina/hlorokina kao lijeka za COVID-19.
Dvije sedmice nakon objavljivanja rada, The Lancet ga povlači i rad sada ima oznaku „retracted“. To se dogodilo zbog toga što 3 od 4 autora rada nisu mogla nezavisno verificirati setove podataka, kolekciju javnozdravstvenih podataka koje je analizirala malopoznata kompanija Surgisphere. To se dogodilo 4. juna, a isti dan je i NEJM povukao rad koji su objavili. Na pomolu je velika afera koja je posljedica nepozudanosti podataka. Ali, to nije sve – u toku kriznog perioda dogodio se i jedan veliki val tzv. preprint radova, koji su postali dostupni javnosti, prije objavljivanja, a koji su prolazili potrebne stepenice za objavljivanja bez uobičajeno mnogo strože i sporije procedure. Na taj način su i ova dva spomenuta rada prošla i bila publicirana.
Proces objavljivanja jednog naučnog rada je mukotrpan, ne smije biti užurban i mora biti pedantan. Rad koji je određen tim naučnika predao nekom časopisu mora pregledati stručnjak iz iste oblasti, pa se to zove „peer-review“ (nešto kao „vršnjačka recenzija“, u slobodnom prevodu), pri čemu ti nezavisni stručnjaci recenziraju rad, gledaju relavatnost podataka, njihovu istinitost, proučavaju metodu rada i statistiku. Nije rijetkost da se dogodi kako naučnici „namještaju“ podatke, mijenjaju slike, predočavaju časopisima lažno ili loše randomizirane i, uopšte, loše kreirane studije. Zadatak recenzenta je i pokušati otkriti da li je rad plod naučnog nepoštenja i da li su podaci u njemu istiniti. Stoga je zadatak recenzenta izuzetno težak i nezahvalan, a pri tome ovi ljudi ne dobijaju nadoknadu za recenziranje.
Normalno, ovaj proces traje nekoliko mjeseci, dok se sve pregleda i da „zeleno svjetlo“ za objavljivanje. Međutim, čak i u normalnim uslovima, kada je bilo dovoljno vremena za pregledanje radova, dešavalo se da prođe nešto što je bilo loše, čak namjerno loše kreirano. Ipak, nauka ima i drugi sistem odbrane – drugi naučnici iz oblasti će, ako prate literaturu, primijetiti novi rad, pogledati ga, i možda otkriti njegove slabosti ili će probati reproducirati rezultate rada. U uslovima krize kojoj svjedočimo, broj radova koji pristižu u naučne časopise je je enorman, a vremena za recenziranje malo, te se objavljuju i radovi kojima ne bi trebali biti objavljeni jer ne zadovoljavaju aspekt kvalitete dizajna studije i pouzdanosti podataka.
Glavni problem u povlačenju ova dva rada iz dva prilično jaka časopisa, leži u činjenici da kompanija Surgisphere nije dala „sirove podatke“ na uvid trećoj strani i učinila te sirove podatke javno dostupnim, Drugim, riječima, niko ne zna kako je jedna mala kompanija došla do ovih podataka. Sporna studija hidroksihlorokinina iz The Lancet, objavljena 22.maja, analizirala je elektroničku zdravstvenu evidenciju 96 000 pacijenata u 671 bolnici na šest kontinenata i zaključak analize je da ovaj lijek predstavlja opasnost za pacijente zbog toga što izaziva teške nuspojave u vidu aritmija. No, kritičari su ubrzo postavili pitanja o neobičnosti u podacima i zatražili više detalja o njihovom podrijetlu. Druga studija, ona objavljena u NEJM, bila je zasnovana na podacima Surgisphere od oko 9000 pacijenata iz 169 bolnica. Primjećeno je i kako je navedena jedna bolnica u Aziji kao da je iz Australije te niz drugih omaški što je dovelo u pitanje integritet obje studije.
I Lancet i NEJM su nedugo nakon pojave ovih kritike objavili „Izraze zabrinutosti“ u kojima navode da su se obratili autorima da daju uvid u korištene podatke i dokaz da su oni pouzdani. Kako autori to nisu bili u stanju učiniti, časopisi su povukli radove.
Naučnici su dužni predočiti sirove podatke kada predaju rad za objavljivanje tako da ovdje mnogo toga nije jasno. Da li su analitičari kompanije ukrali podatke, čime bi kršili zahtjev za povjerljivošću podataka ili su ih – izmislili? Oni nisu bili u mogućnosti potvrditi porijeklo podataka. Nezavisna istraga Guardiana pokazala je kako u zdravstveno-analitičkoj kompaniji Surgisphere osoblje čine pisac naučne fantastike i model za časopise za odrasle te da je dosta LinkedIN profila uposlenika kompanije kreirano u zadnja dva mjeseca. Guardian je ukazao i na niz drugih nejasnoća vezano za kompaniju koja tvrdi da je relevatna na području analize podataka iz oblasti javnog zdravstva. Navodno, podaci su skupljeni pomoću umjetne inteligencije i mašinskog učenja, ali odgovorni iz Surgisphere nisu bili u stanju objasniti na koji tačno način. Kompanija Surgisphere je osnovana 2008. godine, i nije bila naročito poznata sve do otkrivanja ovog skandala. Bazirana je u jednom predgrađu Chicaga, a osnovao ju je hirurg Sapan Desai.
Pitanje je i kako su ovi radovi uopšte prošli recenzije, pogotovo što se radi o visokoprofilisanim časopisima, od koji je jedan (The Lancet) već imao problema zbog objavljivanja loše dizajnirane i metodološki obrađene studije – one koja je tvrdila da su vakcine i autizam povezani? I kako se neko usudio da preda ove podatke, bez straha da bi ga urednici časopisa mogli prozrijeti?
Hidroksihlorokin i hlorokin su relativno jeftini lijekovi koji su se pojavili na listi kandidata za lijekove kod pacijenata s COVID-19 gotovo na početku pandemije, a koriste se i kao antireumatici kod osoba s reumatoidnim artritisom.
U Evropi i SAD interesovanje za ove lijekove kao odgovor na COVID-19 je poraslo nakon studije marsejskog naučnika Didiera Rauoulta, koji je dobio donekle obećavajuće rezultate, ali je njegova studija bila loše dizajnirana, prije svega jer mu nije bila istinski randomizirana.
U svijetu nauke, smatra se kako je randomizirano kontrolisano ispitivanje (randomized controlled trial, RCT) najobjektivniji način provjere postupaka liječenja. To je način kontrole eksperimenta u kojem mi želimo dobiti nezavisne podatke, podatke koji neće biti zamračeni subjektivnošću. Ispitanici su raspoređeni u eksperimentalne grupe nasumično (randomizirano), metodom slučajnog izbora. Randomizacija smanjuje razlike između grupa zbog toga što jednakomjerno raspoređuje pojedine osobine u istraživačke skupine. Idealno bi bilo da se eksperimentalne grupe ne razlikuju ni po čemu nego po intervenciji koju dobivaju u ispitivanju. Didierov eksperiment nije bio randomiziran na ovakav način te je to tražilo dodatna istraživanja u narednim, bolje dizajniranim studijama, pod budnim okom WHO, u okviru studije SOLIDARITY.
Upravo su istraživanja hidroksihlorokina u okviru SOLIDARITY istraživanja bila suspendovana usljed dubioznih radove pod okrilje kompanije Surgisphere, iako su i prije objavljivanja radova bili zabilježeni slučajevi trovanja ovim lijekovima, usljed pogrešne i samoinicijativne primjene (slučaj u SAD i slučajevi u Nigeriji). Nakon povlačenja radova, WHO će odlučila nastaviti s istraživanjem ovih lijekova.
To što su povučene studije-analize podataka o potencijalnoj škodljivosti hidroksihlorokina, ipak ne znači da će se pokazati da antimalarici lijekovi za COVID-19. Otkriveni skandal pokazuje dublje probleme u nauci u toku ove krize - guranje na objavljivanje radova koji nisu prošli sve stepenice recenzija ili recenzenti nisu dovoljno pažljivo čitali radove, a u brzini su objavljeni.
Nedavno, upravo u NEJM objavljena randomizirana studija o profilaktičkom dejstvu hidroksihlorokina kod osoba koje su bile izložene virusu, pokazala je kako u ovoj situaciji nema koristi od uzimanja hidroksihlorokina.
Hidroksihlorokin je zaista pokazao određenu aktivnost protiv virusa SARS-CoV-2 u kulturi ćelija, međutim, uvijek je potrebno napominjati kako pozitivni rezultati na ćelijskim kulturama ne moraju nužno značiti i djelotvornost na nivou živog, cjelovitog organizma, kakav je čovjek. Dosta lijekova zapravo pokaže aktivnost na kulturi ćelija, ali djelovanje izostane na kliničkim studijama. Ovo ukazuje na potrebu za čvršćim mjerilima toga šta se može, a šta se ne treba objavljivati u naučnim časopisima kao i na to da će u budućnosti biti potrebno nekako motivirati recenzente naučnih radova te napraviti jači sistem kontrole čak i pri kriznim situacijama koje traže brze odgovore.
