Međutim, nekoliko razornih epidemija ebole u području Zapadne Afrike je naučilo ove ljude da budu izuzetno oprezni te da rano upozorenje i svijest o postojanju opasnosti mogu biti krucijalni u kontroli širenja bolesti.
Normalan proces obavještavanja javnosti o postojanju novog virusa bi morao čekati zvanično objavljivanje naučnog rada u kojem se dokazuje da se zaista radi o novom virusu, a ne samo o do sada nepoznatom soju već poznatog virusa. Neki časopisi čak ne dozvoljavaju objavljivanje bilo kakvih podataka u medije niti obavještenja javnosti dok proces publikovanja rada ne bude gotov. Međutim, vlasti Sierra Leonea su odlučile da ne čekaju, kako bi se spriječilo širenje glasina i možda optužbi da se informacije kriju.
Novu vrstu ebola virusa identificirali su zajedničkim snagama naučnici sa Univerziteta u Kaliforniji, Davis (University of California, Davis) i Univerziteta Kolumbija (Columbia University), u sklopu projekta pronalaženja novih potencijalnih patogena i njihovog proučavanja, kako bi svijet bio spremniji na slučaj epidemija. Uskoro će biti objavljen i naučni rad o detaljima ovog otkrića i osobinama novog člana razorne porodice Filoviridae, kojoj pripadaju virusi ebole. Patogeni virusi obično dobijaju imena prema regionima gdje su otkriveni ili gdje su epidemije prvi puta zabilježene te je ovaj virus, za sada još poluzvanično, imenovan Bombali, prema distriktu u Sierra Leoneu.
Prema preliminarnim podacima, novi virus može inficirati ljudske stanice, ali nije jasno da li izaziva bolest.Naučnici su iskoristili jedan od proteina-receptora (važni za sposobnost inficiranja) ovog virusa i stavili ga na drugi virus (tzv. „pseudovirus“) kako bi testirali da li postoji mogućnost infekcije. Ispostavilo se da bi ovaj virus mogao ući u ljudske stanice, ali to još ne znači da može izazvati bolest.
Međutim, svega nekoliko dana nakon otkrića novog ebola virusa, potvrđena su i četiri slučaja infekcije ebolom na sjeveroistoku Demokratske Republike Kongo.
„Iako nismo očekivali izbijanje desete epidemije ovako rano, detekcija virusa je indikator pravilnog funkcionisanja sistema nadzora bolesti“, izjavio je ministar zdravlja Demokratske Republike Kongo, Oly Ilunga Kalenga u saopštenju.
Najpoznatija vrsta ebola virusa je Zair, a pored novotkrivenog Bombaliebola virusa, naučnoj zajednici je poznato još 4 tipa: Sudan, Reston, Obala Slonovačete Bundibugyioebola virus. Sama bolest je prvi put zabilježena 1976. u mjestu Nzara, Južni Sudan, u blizini rijeke Ebola, u jednoj fabrici za preradu pamuka. Tada je zabilježen 281 slučaj infekcije, od čega je 151 bio smrtan. Svjetska zdravstvena organizacija (SZO, World Health Organization-WHO) izvještava o 24 epidemije ebole od 1976. do danas. Posebno su velike bile epidemija iz 2007. i nedavna u periodu 2013. – 2015. Tada je, zaključno sa 11. 8. 2015. godine, zabilježeno 27 984 slučaja bolesti, od toga 11 298 smrtnih slučajeva, što znači da je smrtnost bila oko 40%. Smrtnost kod ove infekcije dostiže i tragičnih 50%. Izbijanje epidemije ebole je zabilježeno i u maju ove godine, također u Demokratskoj Republici Kongo, kada je smrtno je stradalo 19 osoba.
Prilično je sigurno da je ebola zoonoza koja je evoluirala tako da „preskoči“ starog domaćina, u ovom slučaju voćne slijepe miševe iz porodice Molossidae, i zarazi sasvim novu vrstu – čovjeka. Međutim, svaki put kada neki virus pređe na novu vrstu, bolest je za tu vrstu izuzetno opasna, jer se evolucioni mehanizmi nisu prilagodili i infekcija odnosi velik broj žrtava. Čovjek se ovim virusom može zaraziti preko inficiranih slijepih miševa, primjerice, ako pojede voće kontaminirano virusom jer se životinja hranila na istom mjestu. Također, u Africi je poznata praksa lovljenja i konzumiranja mesa ovih voćnih slijepih miševa (tzv. „bushmeat“) te je i to jedan od načina širenja zaraze. Virusom se mogu zaraziti još neke divlje životinje.
Nažalost, u područjima koja ne pripadaju tropskom pojasu, svijest o opasnosti ebola virusa nije na dovoljno visokom nivou jer kao da ljudi smatraju da ih ova bolest ne može pogoditi. Međutim, za razliku od bolesti poput malarije, zika i denga groznice, koje prenose komarci tropskih područja, ebola se može prenositi sa čovjeka na čovjeka. Naime, u prenosu navedenih bolesti različite vrste komaraca igraju važnu ulogu u razvoju patogena – izazivača bolesti, dok u slučaju ebole toga nema. Ebola se prenosi svim tjelesnim tekućinama, što uključuje krv, limfu, spermu, vaginalni isjedak, majčino mlijeko, pljuvačku, pa čak i suze. Tragedija ove bolesti i ključ njenog razornog djelovanja je bila u tome što virus „koristi“ našu humanost, želju da brinemo o najbližima koji su inficirani, te je tako dolazilo do širenja bolesti sa umirućih na zdrave osobe. Čak su i sami obredi sahranjivanja bili način prenošenja virusa. Koeficijent širenja ebole u prosjeku iznosi 2 (1.5 - 2.5). To znači da jedna zaražena osoba gotovo sigurno zarazi još dvije.
Čak i dugo nakon preležane infekcije, preživjeli mogu prenositi virus. Poznat je slučaj američkog doktora Iana Croziera, koji je prebolio ebolu i bio hospitaliziran u Atlanti, a kod kojeg je virus nađen u oku dva mjeseca nakon preležane infekcije. Prema podacima SZO i američkog CDC (Centers for Disease Control and prevention), muškarci koji su preležali ebolu mogu čak i 9 mjeseci nakon infekcije imati virus prisutan u spermi. U julu ove godine je u časopisu The Lancetzabilježeno kako je žena koja je preživjela ebolu zarazila svoju porodicu čak godinu dana nakon preležane bolesti.
Sve ovo znači da je virus ebole mnogo podliji nego što smo to do sada mislili te da je širenje teže kontrolisati. U svijetu „globalnog sela“, u kojem je kretanje olakšano, ovo može značiti pogodnost za virus ebole. Asimptomatski inficirani koji idu na međunarodne i međukontinentalne letove mogli bi proširiti epidemiju i izvan Afrike.
Sam tok bolesti izgleda kao iz horor-filmova: inkubacijski period traje tipično 4-10 dana, a može trajati i 21 dan, dok se u 5% slučajeva dešava inkubacija i duža od 21 dan, što znači da se neko može inficirati na putu, i tek po dolasku kući pokazati prve simptome ebole. Prvi simptomi su nalik gripi i uključuju tjelesnu slabost, smanjenje apetita, bol u mišićima i zglobovima te je velika mogućnost da bolest prođe „ispod radara“. U toku zadnjeg stadija bolesti, 5-7 dana nakon ispoljavanja prvih simptoma, počinje se javljati krvarenje, ponekad do stepena krvarenja iz očiju. Bolesnik povraća, krvari i ima dijareju, a sve te tekućine su zarazne. Zbog krvarenja, ova bolest se zove još i hemoragijska groznica. Tipično, ako dođe do krvarenja, bolesnik pada u komu i umire.
Odnedavno postoji i veoma efikasna vakcina protiv ebole, koja ima veliki potencijal da stavi epidemije pod kontrolu. Vakcina zvaničnog naziva rVSV-ZEBOV razvijena je 2015. godine, a ove godine je potvrđeno da ona pruža trajniji imunitet. Sama vakcina ne sadrži virus ebole, nego sadrži genetički modificiranu i oslabljenu formu virusa vezikularnog stomatitisa (VSV). Genetički modificiran VSV sadrži ključni protein ebola virusa na svojoj membrani. Ukratko i vrlo jednostavno rečeno - genetički modificirani VSV se "prerušava" u virus ebole, i to u zairski soj ebola virusa, koji je izazvao katastrofalnu epidemiju 2014.
Govoreći o samom novootkrivenom članu porodice ebola virusa, on je identificiran sekvencioniranjem RNK, pošto se radi o virusu koji ima isključivo molekulu RNK kao nasljedni materijal. Nisu semplovani živi virusi iz životinja, nego je sekvencioniranje urađeno na fragmentima genetičkog materijala virusa jer inficirani slijepi miševi zalaze i u ljudske nastambe te tu ostavljaju biološke tragove. Naučnici iz CDC će naknadno pokušati ekstrahirati virus iz životinja, kako bi proučili osobine novog virusa, pogotovo njegovu virulentnost – sposobnost da inficira ljudske stanice. Još se ne zna da li postojeća vakcina štiti i od ove vrste ebola virusa, ako se ispostavi da on može izazvati bolest.
