Povodom otpora građana u različitim dijelovima BiH prema izgradnji mini hidrocentrala donosimo intervju sa Zlatanom Alibegovićem, predsjednikom zeničke ekološke organizacije Eko forum.
VOA: Kakav je vaš pogled na trenutnu situaciju u Krušćici. Na borbu mještana i vlasti za vodu?
Puno je momenata u ovom svemu, problematičnih. Počevši od odbijanja dozvole. Preduslov za dobijanje dozvole je kvalitetna studija o uticaju na okolinu koja. To je temelj za dobijanje dozvole. I ako tu provedete detaljnu i kvalitetnu analizu mogućih uticaja i benefita za za mještane i za investitore, onda je sve jasno.
Ovdje je puno otvorenih pitanja, počevši od te studije. Od načina dobijanja dozvole, što je urađeno na jedan neobičan način – izborom ljudi koj će prisustvovati na sjednici i koji će dati dozvolu. Do podatka, da evo i danas zvanično se ne zna ime i prezime investitora. Puno je stvari koje nisu transparentne i u kojima je sigurno skriveno i nekih detalja koje u ovom momentu nisu za javnost.
VOA: Znamo da ovo nije jedini slučaj borbe za vodu, trenutno u zemlji. Da li ulazimo u epohu bitaka za vodu?
To je sigurno, uvod, početak takvih dešavanja. Na sreću Bosna je do sad bila bogata pitkom vodom. Međutim kod nas se dešava intenzivna degradacija okoline po svim aspektima. Imamo mi zakone koji su donekle upotrebljivi, problem je u njihovoj primjeni. Problem je u sankcionisanju zagađivača, što određene institucije ne rade svoj posao. Tu su inspekcije svih nivoa koje moraju kontrolisati primjenu izdatih dozvola za industrijska postrojenja.
Intenzivna sječa, požari, klizišta, to sigurno doprinosi pogoršanje situacija sa pitkom vodom. Riječ je i o odnosu ljudi. U svim aspektima jedno totalno neodgovorno ponašanje ljudi. Ako nešto radikalno ne promijenimo, to će sigurno pogoršati situaciju.
VOA: Šta mini hidroelektrane donose lokalnoj zajednici?
Ako imate elektranu snage redimo do 500 MW, vrlo je teško govoriti o nekom dobitku za lokalnu zajednicu. Jer zarada isključivo ide investitoru. A simboličan dio se kroz plaćanje koncesije vraća vlastima.
Najčešće iza takvih objekata dobijate degradirani okoliš. Suhe dijelove korita. Odličan primjer je Ugar na Vlašiću. Nekad je to bio jedan od većih centara za sportski ribolov, danas imate suho korito. Danas je tu i Kruščica, prekosutra će biti Sutjeska.
Nisu sporni veliki hidropotencijali i korištenje te obnovljive energije. Međutim ključno je izraditi kvalitetne studije o uticaju na okoliš. Evo mi u Zenici, treba da dobijemo jednu centralu na ulazu, u Raspotočju, jednu na izlazu na Vranduku. To su u odnosu na izlaznu snagu male elektrane, oko 20 MW. Takvu snagu ima jedna vjetroelektrana koja košta 20 miliona maraka. Mi gradimo HE Vranduk koja je već dostigla 150 miliona.
Vrlo je bitno ocijeniti i isplativnost i sve reperkusije na hidropotencijal i prirodu.
Kako vidite svjesnost o okolišu, kod nas? S jedne strane među ljudima koji upravljaju a s druge među samim korisnicima, građanima?
Na žalost, trenutno su to dvije suprostavljene strane. Možemo shvatiti vlast koja teži da obezbijedi neki stepen razvoja i sigurnosti u snabdijevanju, međudim u BiH su stvari sve samo ne jednostavne. Ovo se odnosi na političke interese, lobije, interesne sfere, korupciju, kriminal… Sve ono što je nekome logično i racionalno, ovdje je maksimalno onemogućeno u realizaciji. Teško je doći do konsenzusa gdje ćemo se svi složiti da uradimo stvari koje su u opštem interesu.
A što se tiče svjesnosti stanovništva, na zavidnom je nivou neznanja i nezainteresovanosti. Da li je to odraz ponašanja vlasti u zadnjih 22 godine, organa inspekcije koji imaju osnove da kontrolišu i kažnjavaju a to ne rade?
Odličan primjer je naš Arcellor Mittal koji dobije okolinsku dozvolu i onda ne ispunjava uslove koji su mu zadati. Vi u Zenici imate federalnog inspektora. Ove godine je Zenica imala niz ekoloških ekscesa. On se ni jednom nije oglasio.
Dakle, ne možemo se osloniti na svijest i savjest, nego bi to prvenstveno trebalo reperkusije, pooštrene kazne a ponašanje treba biti nekorumpirano. Sigurno je da ima uticaja zagađivača na rad inspekcija, opštinskih vlasti i službi koje se bave ekologijom.
Ljudi su to prepoznali kao odnos interesa vlasti i zagađivača.
VOA: Mislite li da će u budućnosti biti moguće popraviti štetu koja se u ovom trenutku nanosi prirodi?
Mi smo vrlo blizu jedne granice iza koje, i da hoćemo, više nećemo moći popraviti štetu. Gledajući globalno, svjetska naučna zajednica je dala prognoze, ako u naredne tri godine ne napravimo radikalne promjene u suzbijanju CO2 u atmosferi, nakon toga više neće biti moguće uticati na to.
Ono što je kod nas najbitnije je da se zakoni poštuju. Da se poprave neke stvari, recimo kontrola, rad inspekcija. Potrebno je i definisati institucije koje mogu mjeriti zagađenje. Da to nisu institucije koje odabere zagađivač. Potrebna je verifikovana ustanova koja analizu može izvršiti u svako doba. Kada vi kao zagađivač naručite mjerenje, naravno da ćete vi pripremiti ono što vama odgovara. To je sad aktuelno.
Treba još poboljšati i zakonsku osnovu, dijelove u okolišnim dozvolama. Sada, na primjer, imate situaciju da ako zagađivač ne ispuni uslove iz dozvole, on ničim nije sankcionisan. Recimo, trebate uložiti pet miliona u rješenje nekog problema, a inspekciji možete platiti pet hiljada. Smiješno je onda govoriti o tome šta se u takvim trenucima odluči.
Ali ako vas zakonska regulativa primora uz mogućnost zatvaranja postrojenja, taj mehanizam je na zapadu jako prisutan i efikasan.
Ima puno prostora za rad i djelovanje, ali stvari treba zaista shvatiti ozbiljno.
VOA: Vjerujete li da će promjena zakonske regulative u sklopu procesa pristupanja EU pozitivno djelovati na ovu oblast?
Znate, u Bosni su i jednostavne stvari veoma komplikovane. Entiteti, politička volja… Dok suštinske promjene ne napravimo u odnosu zajednice prema opštoj dobrobiti, ovo će biti vrlo teško za ispraviti i trajaće jako dugo.
Facebook Forum